Razmišljanja jednog zmaja

četvrtak, 06.09.2007.

U šest i deset je kretao voz s nekog perona na kraju sveta, mene je čekao taj voz - Menuet, Đorđe Balašević

Cijeli svoj život želim pobjeći. Od svega.

Ali ovih dana najviše. Ne mogu više trpiti njega i njegova pijanstva, dolaske kući kasno navečer i njegovo deranje. I tako par dana za redom.
Prošli tjedan sam konačno shvatio da je moj otac za mene mrtav. Utopio se u alkoholu i to jako davno, ali sam ja to tek sada shvatio. Bilo mi je malo teže to prihvatiti, ali prihvatio sam. Trenutačno je on za mene samo stanodavac. Ništa više. Žalim tog čovjeka. Sposoban je i marljiv al je sebe, svoju obitelj, svoj posao i svoj život uništio alkoholom.

Ne mogu se sjetiti niti jedne sretne uspomene s njim. Ali zato tužnih, tragičnih ima na bacanje.
Jedna pogotovo iskače. Bilo je to za vrijeme rata. Mislim da sam bio prvi ili drugi razred osnovne. Po Zagrebu su padali zvončići i u školi je bilo uvedeno pravilo da roditelji moraju doći po nas tj. da sami ne smijemo napustiti školu. On je rekao da će doći po mene. Bio sam u razredu sa boravkom, znači do 15h svaki dan sam bio u školi. Sjećam se da je već bilo 15:45. Ostalo nas je troje: netko iz mog razreda (ne sjećam se više tko), učiteljica i ja. I čekali smo. Negdje oko 16:15 je roditelj došao po svoje dijete. I tako smo ostali samo učiteljica i ja. Čekala je do 17h i onda rekla da će me ona odvesti kući. Tada još čak nisam znao raspoznati što je lijevo, a što desno pa sam rukama pokazivao gdje da skrene. Kada smo došli u dvorište majka je izašla na prozor i zahvalila joj se pritom lažući (po ko zna koji put) da je on na nekom sastanku ili tako nešto. On je izašao sa posla u 15 do 3. Ali nije krenuo u školu po mene nego u birtiju sa svojim kompićima i naravno kući došao tek negdje oko ponoći. Bolio ga je kurac za mene
Ovo je jedna od mnogih tužnih uspomena na djetinjstvo. Ona koja mi se najviše urezala u sjećanje

Pričao sam sa majkom o tome da se odselimo ali nema ona hrabrosti za to. Radije će ostati i trpiti. On naravno govori da više neće piti. Sada će valjda biti sve u redu par tjedana dok opet ne napravi nešto.

Ja više tako ne mogu. Razmišljam o tome da se odselim u neko podstanarstvo. Da si nađem posao prek student servisa i da se sam brinem za sebe. Znam da ću si tako ili upropastiti fax ili produžiti studiranje, ali ovako više ne mogu. Valjda mi bude nešto pametno palo na pamet, a do tada sam osuđen na život u raspaloj obitelji

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv